Nikada ne shvaćaj nečiju ljubav olako i ne igraj se s ljudskim osećanjima...Ne koristi dobrotu onoga ko te voli, već mu uzvrati još više...ali neka bude iskreno. Onoga koga ne želiš u svome životu, skupi hrabrosti i reci...bole će, ali bolje da boli nego da te savest jednom zapeče i vrati ti duplo više...Ako možeš voli...ako ne, nemoj ni počinjati nešto za šta znaš da će povrediti onoga drugog...Život je prekratak da ranjavaš sebe i druge...treba nastojati biti sretan koliko je moguće...
A sta ako je zivot samo jedan krug koji nam iznova postavlja iste prepreke i izazove, pusta nas da gresimo i nesto naucimo i onda nas ponovo vrati na pocetnu tacku? Na onu kljucnu tacku da sa nje ponovo krenemo, mozda kljucni period ili godinu u nasem zivotu, kada smo bili najzadovoljniji sobom i najsigurniji, kada smo se najlepse osecali i bili najsrecniji. Da nam pokaze da je sve ovo bila samo jedna skola zivota, period ucenja i sazrevanja, period patnje i tuge, kada smo sami birali svoje greske i sami iz njih ucili.
Sta je sada ovo? Druga sansa? Zivot? Pravi put? Nesto kao...ok, sve do ove tacke bilo je dobro, par godina zivotnih lekcija i samara ti je dobro doslo, ajmo sada da krenemo pravim putem..
Verujem da svi mi imamo tu jednu godinu koju pamtimo. Moja je bila 2007. Zavrsila fakultet sa najvisim ocenama, nasla posao o kojem nisam mogla ni sanjati, najlepse izgledala, najbolje se osecala, konacno stavila tacku na dugogodisnju vezu koja me je unistavala, upoznala neke divne i drage ljude koji su mi dali snage, volje, vetar u ledja, bila okruzena pravim prijateljima, konacno uspostavila dobre odnose sa roditeljima, najbolje se provodila, najvise izlazila, imala dovoljno novca da mogu da priustim sebi sta zelim, kako zelim i gde zelim...bila zadovoljna i srecna...
Kako se dalje odvijalo ovih nekoliko godina, ne pamtim ni sama. Tek svaku godinu brojim po nekim sitnim trenucima radosti, pozitivnih momentima i to je sve. A krenula u buduce dane sa toliko elana, sa toliko volje i snova. Gde su oni nestali? Mozda sam ih gubila po putu, a neko drugi ih sakupljao?
A opet, kada se osvrnem iza sebe, ne mogu da budem skroz nezadovoljna. Nista posebno od zivota nisam trazila ni ocekivala, pa ipak, pruzio mi je mnogo vise radosti i trenutaka o kojima se nisam usdjivala ni mastati, a opet...to nekako nije bilo to... Mnogo vise padova nego uspona, mnogo vise razocarenja od radosti. Cini mi se da sam do tada znala samo sta ne zelim u zivotu, ne i sta stvarno zelim. Mozda je u tome i bila poenta price. Da sama spoznam sebe, svoju dusu, svoje vrednosti, svoje zelje, shvatim ko su mi pravi prijatelji, odvojim bitne od nebitnih stvari, napravim prioritete...
Opet si tu gde si i tada bila, na pocetku, par godina starija i iskusnija, sa malo bora da te podsete da si dovoljno zrela i svesna sebe, svoje proslosti, svojih gresaka, svojih mana i vrlina, svojih reci i dela, dovoljno pametna da sada znas sta zelis, a ne sta ne zelis. Deja vu... Ili sta god? Zivot? Druga sansa?...
A sta ako je zivot samo jedan krug koji nam na nasem putu postavlja prepreke i izazove, pusta nas da gresimo i nesto naucimo i onda nas ponovo vrati na pocetnu tacku. Na onu kljucnu tacku, mozda kljucni period ili godinu u nasem zivotu, kada smo bili najzadovoljniji sobom i najsigurniji, kada smo se najlepse osecali i bili najsrecniji. Da nam pokaze da je sve ovo bila samo jedna skola zivota, period ucenja i sazrevanja, period patnje i tuge, kada smo sami birali svoje greske i sami ucili iz njih.
Da nam jasno pokaze na konkretnim znakovima i konkretnim stvarima gde smo zastali da bi ucili, sta smo sve doznali i shvatili, koliko sada sebe bolje poznajemo da bi mogli ispravno svoje potencijale da iskoristimo, kako da sacuvamo sebe od drugih i od sebe samih, a i da nam za neke stvari da pecat i potpis da su bile ispravne.
A, neka si ti mene povredio… Odavno sam ja emotivno osakacenja, jedna rana vise-manje... Znas, ja sam jaka zena. Prezivecu i tebe jednog dana. Moj problem nisi ti. Moj problem je kako sebe da prezivim.
Sebe opet sa nekim drugim? Sebe opreznu i uzdrzanu na pocetku, razumnu i misterioznu, ali onu sebe koja te prvim poljupcem i dodirom pusta u svoj zivot i daje ti sansu da je ili volis ili povredis… I tebi i onom pre tebe i svakom posle tebe….
Da li se zapitate ponekad jeste li samo jedne od onih zeljnih ljubavi? Ili ste samo pogresne birale? Ili je pogresno to sto niste birale, nego su oni birali vas?
Jeste i vi jedan on nas buntovnika, koji ne veruje u pravila ponasanja u ljubavi? Kakva je to ljubav zasnovana na kalkulacijima, igricama, uspostavljanjem pravila? I da li je to ljubav uopste?
Koliko god sigurnosti, novca, poklona, putovanja i ostalih materijalnih stvari zena pored muskarca imala, ako nema postovanja, paznje i makar malo ljubavi, nijedna zena nikada nece biti ni srecna ni zadovoljna, a ni verna... To je ono malo sto nam je potrebno da budemo srecni, a sto nam cesto nedostaje. Na kraju, da ne sudim…mozda neka i hoce? Samo, ja nisam ta.
Mene nemoj voleti jedan trenutak, jedan dan, jednu noc. Nemoj me voleti da bi nekog drugog zaboravio. Nemoj me nikada ljubiti iz nekog drugog razloga, a koji nisam ja. Jer, ja tebe nisam, a verujem da ni nekog sledeceg necu. Mene moras bar mrvicu voleti. U stvari, ja tebe moram bar mrvicu voleti. Ti mene moras obozavati!
Svaka zena na ovom svetu zasluzuje da bude necija princeza. Mozda povremeno, usled surovosti zivota zapostavimo to, ali nama je voleti i biti voljen sustina zivota.
Zato, ako me ikada sretnes i pomislis kako bi ti i ja mozda mogli… razmisli jos jednom, a onda… Ili me ne diraj ili me ne pustaj.
Dok napolju Sunce nemilosrdno greje, zauzela sam hlad uz osveženje i odlučila da protresem neka pitanja oko teme " Prijateljstvo ". Došao je i taj trenutak da se sagleda pravo stanje, gde smo bili i gde smo sada. Znamo svi iz životnog iskustva da se prijateljstvo, ( nazvaću ga pravo) stiče kroz dugi niz godina. U mom slučaju, do skoro sam bila ubeđena da je iskreno, spontano i da mu nikad kraja biti neće. Ali koliko sam se prevarila u proceni realnog stanja. U prilog tome ću reći: " Ma koliko se trudila da sam fer, uvek pri ruci kada je najpotrebnije na kraju se ispostavilo da sam jedna mala, bezvredna ličnost koja se može odstraniti i zamenuti drugim. prijateljem.
Da li je baš tako?
Prijatelj nije deo odeće koji se nakon upotrebe može baciti, ili u krajnjem slučaju koristiti prema upotrebi. Prijatelj, je onaj ko je uvek tu u dobru i zlu. Mnogi ne shvate pravo značenje prijateljstva sve dok im ne okrenu leđa.
Okrenuću se i na društvene mreže. Zašto?
To je klasičan primer nepoštovanja, koristoljublja i svega lošeg. E i to sve zavisi koliko i koje ličnosti imaš u prijateljima. Recimo na Facebooku, u bliske prijatelje odvojiš ljude koje poznaješ duže vreme. Misliš da si ih upoznao ali se ispostavi da ti nikad nisu bili bliski. Kako blizak prijatelj može hladno da te blokira?
Dovoljno da ne igraš po njegovim pravilima i odmah si u nevolji. Glupost, zar ne ?
Rekla bih da postoji vladavina jačeg, egoisti i ljudi bez emocija. Tužna slika u Srbiji. Gde se izgubilo razumevanje, poštovanje, o ljubavi da ne govorim. Sve se vrti oko korusti. Kao da su zavladali roboti, programirani prema uputstvu.
Sve dok se tako bude događalo vrlo brzo će mo postati nacija koja je bez prijatelja, predata samoj sebi. Navela bih pred kraj ovog teksta. Primetno je da veliki broj poseduje ego, ego koji je najveći neprijatelj čoveka. Reč " Izvini " u našem rečniku je sve ređa. Mnogo toga negativnog u našem narodu.....